Pressoteka » Oni bi trebali biti intelektualni stup društva, umjesto toga intelektualno parazitiraju

Oni bi trebali biti intelektualni stup društva, umjesto toga intelektualno parazitiraju

Ovaj tjedan proglašeni su novi članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). HAZU je tako dobio novih sedam redovitih, osam dopisnih članova i 11 članova suradnika. Trebala bi to biti velika vijest i velika čast za odabrane. Ovo drugo možda još uvijek i jest, ovisno iz čije se perspektive gleda, no, vijest o novim članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti odavno je prestala biti „velika vijest”.

Piše: Davor Mladošić

HAZU danas tako broji ukupno 134 redovita člana, 122 dopisna člana i 90 članova suradnika, a zašto je vijest o novim članovima prestala biti velika vijest krivo je upravo tih 134 redovitih, 122 dopisna i 90 članova suradnika.

U svojim poljima oni možda jesu priznati, cijenjeni među kolegama ili poznavateljima određenih znanstvenih i umjetničkih sfera, neki rade više, neki manje, neki objavljuju puno, neki tek toliko da ispune normu, neki se u svojim poljima trude, neki jednostavno parazitiraju čekajući mirovinu. Po radnim navikama nema neke velike razlike između akademika i, primjerice, vodoinstalatera ili ako baš hoćete – novinara.

NOVAC KAO DRUŠTVENO PRIZNANJE

Ipak ono što se od akademika očekuje, iako to nije njihov primarni „opis posla” niti „opis djelovanja” HAZU – a, jest njihov doprinos društvu mimo okvira, bilo kojih, okvira institucija u kojima uglavnom rade, okvira HAZU – a, okvira komoditeta vodoinstalatera za kojeg se nitko neće začuditi kako ga ne zanimaju određeni društveni fenomeni i problemi, dok se ne tiču direktno njega.

Postajući redovitim članovima HAZU – a, a njih je, dakle, trenutno 134, svi ti znanstvenici i umjetnici imaju pravo na, navodi se u članku 36. Statuta HAZU – a, „stalnu mjesečnu nagradu” i to kao, također stoji u tom Statutu, „društveno priznanje”. Ona im se isplaćuje u visini prosječne plaće u Republici Hrvatskoj. Treba naglasiti kome nije jasno, to nije njihova plaća, to je dakle dodatak na njihove plaće.

Umirovljeni članovi HAZU – a imaju pravo i na dodatak mirovini u skladu s odredbama Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. I to nije sve, „redovitim članovima koji obavljaju dužnost predsjednika, potpredsjednika i glavnog tajnika Akademije, tajnika i zamjenika tajnika razreda, te izabranim članovima Predsjedništva pripada posebna nagrada”, piše u Statutu. Baš kao i u reklami u kojoj uz set kuhinjskog posuđa dobivate još i set nehrđajućih noževa, ni to nije sve, jer „predsjedništvo Akademije može posebnu nagradu odrediti i za obavljanje drugih funkcija u Akademiji”, određeno je Statutom.

Sredstva za sve to naravno dolaze iz državnog proračuna, a da odakle drugo. Dok novac iz državnog proračuna curi na sve strane licemjerno bi bilo kazati kako je to neki ogroman trošak za državu, to je tek kap u moru bespotrebnih troškova koje je država sama sebi nametnula kako bi se dodvorila određenim skupinama i ukidanje tih „nagrada” neće spasiti Republiku Hrvatsku.

NE GOVORE, NE VIDE I NE ČUJU

Od akademika se očekuje da, ne samo više sudjeluju u društvenim polemikama, već i da budu, ako ne već osnovni, onda „barem” intelektualni stup društva, neizbježno isprepletenim sa svim postavkama društvenih odnosa, ali umjesto toga njih gotovo da nigdje nema. Njih se ne čuje, jer ne žele govoriti, njih se ne pita, jer ne žele odgovarati (sve ovo uz čast rijetkim izuzecima), njih se ne uvažava, jer i nisu društveno uvaženi niti mogu biti dok ne govore, ne vide i ne čuju.

Pokoja knjiga predstavljena za ograničeni broj ljudi, odnosno uglavnom struku, članak u internom znanstvenom časopisu, uz izostanak velikih znanstvenih dostignuća, umjetnosti i književnih djela članova HAZU -a zapaženih i preko hrvatskih granica, jednostavno nisu dovoljni da bi njihova „stalna mjesečna nagrada” bila društveno priznanje.

Uostalom od koga to „društveno priznanje” dolazi, tko je te ljude birao osim onih koji su već involvirani u HAZU procese. Iluzorno je očekivati i dati pravo vodoinstalateru ili novinaru da bira člana/članicu HAZU – a, ali dok vjerojatno 90 posto državljana Republike Hrvatske ne zna tko je aktualni predsjednik HAZU – a, dotad je postojanje HAZU – a samo sebi svrha.

Zadnji predsjednik HAZU – a koji je imao utjecaj na javni život, društvo, politiku umro je 2007. godine, a HAZU je vodio do 1997. godine. Ivan Supek. Veliki čovjek, veliki znanstvenik.

Sunovrat HAZU – a koji traje već 23 godine, od odlaska Ivana Supeka, direktno je povezan upravo s mjesečnim nagradama, slizavanjem s vlasti. Neće se država obogatiti njihovim ukidanjem, ali bi se društvo zasigurno obogatilo, intelektualna polemika podigla za ljestvicu više, kada bi „ne talasaj” politika slizavanja s vlasti, nestala iz HAZU – a. Ipak, sve da se to i sutra dogodi, prošlo bi još puno godina dok članovi HAZU – a ne povrate vrijednost toj, nazovimo je, instituciji, kao nečem što bi trebao biti intelektualni i moralni vrijednosni stup. Jer.. Samim trenutnim stanjem aktualni članovi HAZU – a pokazuju da oni nisu za takve promjene, koje zapravo i ne bi bile promjene, već vraćanje na „defaultne” intelektualne postavke umjesto intelektualnog parazitiranja. Zato imenovanje novih članova HAZU – a uistinu više nije značajna vijest.

Foto: HAZU

Back to top